OGLEDI I STUDIJE
PRAKSEOLOŠKI ASPEKT ARONOVE TEORIJE MEĐUNARODNIH ODNOSA
Sažetak
Realističkim teorijama međunarodnih odnosa se prigovaralo da politiku predstavljaju kao autonomnu sferu koja isključuje moralne elemente i, stoga, umanjuje veru u progres. Mnogi su smatrali da i Rejmon Aron (Raymond Aron) zastupa tu tezu, što se dubljom analizom pokazalo netačnim. Aron u određenim momentima podržava Morgentaua (Hans Morgenthau), ali i ide mnogo dalje od njega. Aron nije zagovornik pridavanja veće uloge moralnosti u međunarodnim odnosima, ali on odbija i čisto makijavelističko tumačenje međunarodnih odnosa zasnovano na borbi za moć. Aron je realista i liberal. Zastupa srednji put odnosa između morala, prava i međunarodnih odnosa. To je put tzv. „morala mudrosti“ („morale de la sagesse“) čime pokušava da izmiri makijavelističku mudrost sa zahtevima Kantovog pacificiranog sveta. Biti na ovom srednjem putu nije nimalo lako, jer se radi o pomirenju volje u državu uz permanentno prisutnu svest o postojanju transnacionalnog društva i potrebe postojanja pluraliteta mišljenja uz neizbežni progres čovečanstva. Aron izražava pesimizam u pogledu mogućnosti da međunarodno pravo bude efikasan regulator odnosa među državama, jer ono pati od suštinske nesavršenosti. Države nisu voljne da se potčine jednom vrhovnom arbitru, a nisu ni sposobne da se potčine jednom opštem pravu. Logičan epilog ovoga je pesimizam, koji nije objektivan naučni rezultat, te je i predmet kritika teoretičara inspirisanih neofunkcionalizmom i neoliberalizmom.
Reference
